‘IDI , FRANJO, I POPRAVI MOJU KUĆU ‘
Putem propovijedajte: “Približilo se kraljevstvo nebesko!…
Besplatno primiste, besplatno dajte!
Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase,
ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.” (Mt 10,7 – 10)
Upravo ove Isusove riječi prodrmale su srce sv. Franje i uputile ga na to što mu je činiti. Franjo ih je doživio kao volju Božju, kao živu riječ koja je upravljena baš njemu. Nakon svog obraćenja Franjo je puno molio, boravio u samoći, tražio što Gospodin od njega želi. Bio je strpljiv u svojim traženjima, iako je to bilo vrijeme velikih kušnji za njega. Za to vrijeme Bog je pripravljao njegovo srce kako bi sjeme Božje Riječi urodilo stostruko.
Jednog jutra, 1208. godine, nakon svete Mise, Franjo je zamolio svećenika da mu objasni Evanđelje koje se čitalo. Kad je čuo da je Isus tim riječima opisao kako trebaju živjeti i propovijedati njegovi učenici, Franjo je radosno uskliknuo: “Da, to je ono što tražim! Tako ću i ja živjeti!” Kako je Franjo znao da je to Evanđelje bilo baš za njega? Osjetio je da je iznutra obasjan jakom svjetlošću koja je uništila sve tamne sumnje u njemu. Za Franju je Evanđelje značilo pravilo života i jedinu pravu istinu.
Uz 800. OBLJETNICU – Franjevci i Bosna
Srednji se vijek na temelju predrasuda smatra mračnim razdobljem. A zapravo je unio mnogo svjetla u povijest Europe. Tako je u srednjovjekovnim stoljećima nastalo nekoliko duhovnih pokreta, među kojima značajno mjesto zauzima Red manje braće ili Franjevački red. Sveti Franjo Asiški (1182-1226), na čudesan način doživjevši Božji poziv još kao dvadesetpetogodišnji mladić i pošto mu Bog – kako se sam izražavao – dade braću, pokrenu tihu revoluciju koja traje do danas. Iz njegova načina života, ali i po opiranju da prihvati neko pravilo slično pravilima postojećih crkvenih redova, moglo bi se zaključiti, kako Franjo i nije želio osnovati samostanski red, nego kako je osjetio poticaj da jednostavno živeći Evanđelje ljudima posvjedoči Božju ljubav. Kao organizirana zajednica Crkva je, međutim, zahtijevala od “asiškog siromaška” da za svoj pokret sastavi pravilo. Franjo ga, doduše, piše, ali sva mu je bit sadržana u prvoj rečenici: “Pravilo i život manje braće jest ovo: opsluživati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.” Pravilo je usmeno odobrio papa Inocent III. 1209. i stoga se posvuda u svijetu ove godine slavi osamstota obljetnica utemeljenja Franjevačkog reda.
Predaja veli da je sveti Franjo osobno bio “u krajevima Slavonije”, što je u Italiji u ono vrijeme izraz za hrvatsku jadransku obalu. U svakom slučaju, franjevci u hrvatskim krajevima djeluju od najranijih početaka Reda. U Bosnu su kao poslanici zalazili već sredinom 13. stoljeća, a 1291. kao navjestitelji Evanđelja i iskorjenitelji krivoga učenja trajno se nastanjuju u Bosni, odgajaju i primaju u zajednicu domaće sinove i tako ovdje traju do danas. Godine 1339. uspostavljena je Bosanska vikarija (niži rang od provincije), kojoj je na čelo postavljen fra Peregrin Saksonac, a u to je vrijeme podignut i prvi samostan, onaj u Milima kraj Visokog, uz crkvu sv. Nikole, krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara. Ubrzo niču i samostani u Sutjesci, Olovu, Srebrenici (po njoj se provincija zove Bosna Srebrena), Fojnici, Kreševu, Skakavi i drugdje. Vikarija se pod kraj 14. stoljeća prostirala od Apulije u južnoj Italiji pa sve do Crnoga mora. Na rang provincije uzdignuta je 1517. Padom Srebreničke (1512) i Jajačke banovine (1521), koje je kao branu od Osmanlija bio uspostavio ugarski kralj Matija Korvin, dolazi do jačih progona kršćana i postupnog rušenja samostana (Skakava, Sutjeska, Fojnica, Kreševo, Visoko, Konjic, Jajce, Zvornik), od kojih su neke franjevci ubrzo obnovili. Njihovu nemilu sudbinu opjevao je u 19. stoljeću fra Blaž Josić u latinskoj Elegiji posvećenoj fra Stjepanu Marijanoviću. Kako je Osmansko Carstvo u 16. st. širilo svoju vlast na Slavoniju, Srijem, Banat i Ugarsku sve do Budima, a na jugu na Dalmaciju, bosanski su franjevci preuzimali duhovnu brigu za katolike u tim krajevima pa i ondje osnivali svoje samostane, organizirali škole i učilišta. Drugi veliki progon kršćana u Bosni nastao je nakon Bečkog rata pod kraj 17. st, kad je samo 17.000 bosanskih katolika ostalo na svojim ognjištima. Tada su se ugasili samostani u Gradovrhu, Modriči, Olovu, Rami, Srebrenici, Tuzli i Visokom. Od tridesetak samostana samo na tlu Bosne polovicom 15. st, opstali su jedino oni u Sutjesci, Fojnici i Kreševu. Tijekom povijesti su se od Bosne Srebrene odvojile franjevačke zajednice u Bugarskoj, Dalmaciji (današnja provincija Presvetog Otkupitelja u Splitu), prekosavlju (provincija Sv. Ivana Kapistrana) i naposljetku ona u Hercegovini. Posljednja krupna promjena u povijesti Provincije dogodila se osamdesetih godina 19. st, kad su s preustrojem crkvene hijerarhije dijecezanski svećenici od franjevaca preuzeli vođenje gotovo polovice župa.
Kad je Bosna 1463. potpala pod osmansku vlast, tadašnji je poglavar bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović isposlovao od sultana Mehmeda II. El Fatiha Ahdnamu, dokument s vrijednošću međunarodnoga ugovora, kojim je njima i njihovu puku dano jamstvo opstanka i djelovanja u Bosni. Za razliku od nekih drugih narodnih tribuna, koji za svoj život i djelovanje zahtijevaju idealne uvjete ili ucjenjuju odlaskom, franjevci su se kroz povijest, i to doslovce do danas – po uzoru na Zvizdovića i valjda shvaćajući kako slobodu jedino Bog daje, a da se za nju među ljudima valja izboriti – prvo nastojali skupa sa svojim pukom osigurati goli opstanak. Kad bi se potom, i njihovim nastojanjem, za to stekli uvjeti, znali su razmicati granice slobode. Kad god se i gdje god se drukčije postupilo, danas nas više nema. Zbog rušenja samostana i paljenja samostanskih knjižnica i arhiva mnogo nam je štošta nepoznato iz prošlosti bosanskih franjevaca. Ipak se iz oskudno sačuvanih pisanih svjedočanstava dade zaključiti, kako su ti duhovni pastiri u svemu – siromaštvu, progonstvu, patnji – dijelili sudbinu svoga stada.
Zbog suživljenosti s pukom ostao im je naziv “ujaci”, kako ih i danas u većini krajeva zovu. Nisu puk samo poučavali kršćanskim vrednotama, nego su brojni među njima u svome životu te vrednote ostvarivali, sve do mučeničke smrti za svoje uvjerenje .
Sveti je Utemeljitelj na tragu Evanđelja tražio od svoje braće da ljudima navješćuju mir i dobro. Bilo je dirljivo u vrijeme posljednjega rata na ovim prostorima čuti jednog urednika Dnevnika na Hrvatskoj televiziji kako svoju emisiju počinje riječima: “Dragi gledatelji, mir vam i dobro!” Franjevci bi morali zaraziti pojedince i zajednice, da žele mir i da se za mir zalažu. Čak i onda kad neki to zalaganje ismijavaju i osuđuju, jer da franjevci tobože pokazuju previše razumijevanja za tuđe zlo i tako služe drugima, a ne svome narodu. Franjevci, međutim, vjeruju kako su svi ljudi djeca jednoga Oca. Pa i kad se čini kako na društvenom polju mogu postići vrlo ograničen ili prividan uspjeh, njihovo im zvanje nalaže da se svrstaju uz one najmanje, najslabije, najsiromašnije i najugroženije. Uz osobnu čestitost, to bi danas značilo ispunjavati franjevačko pravilo, to bi značilo raditi na vlastitoj svetosti. Proučavajući smjernice Reda i promatrajući život pojedinih članova zajednice, ali i osluškujući glas dobronamjernih ljudi ove zemlje, čini nam se dopuštenim zaključiti, kako se Bosna i franjevci i danas javno vole mir i dobro.
FRANJEVAČKA PROVINCIJA PRESVETOG OTKUPITELJA
Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja prostire se između rijeke Zrmanje i Neretve, od obale Jadranskog mora do Dinarskih planina. U tom trokutu Hrvatske, na njezinu kamenom tlu, franjevci su bili duhovni pastiri, i učitelji, zaljubljenici jednostavnosti i ljepote, čuvari jezika, djedovskih običaja i zavičajne grude.
I. POSTANAK I RAZVOJ PROVINCIJE
0
1. Franjevci su se veoma rano pojavili u našim krajevima. Širili su se postupno, tako da su 1343. god. bile četiri kustodije: Dubrovačka, Splitsko-zadarska, Rapska i Istarska. God. 1402. stvorena je peta kustodija u Draču, od koje je kasnije nastalaAlbanska provincija (Ss. Annuntiationis).
Iako su franjevački samostani većinom bili u primorju, često gdje su se u starini dizale benediktinske opatije, ipak su franjevci već od početka zalazili i u unutrašnjost. U Bosni 1233. god. dominikanci postaju propovjednici i inkvizitori protiv heretika-bogumila, ali kako se nisu mogli jače učvrstiti, papa Nikola IV. naredio je 1291. god. ministru Slavenske provincije, najstarije provincije na hrvatskom tlu, nastale negdje 1232. god., da u Bosnu pošalje dvojicu franjevaca. Oni su ubrzo u Bosni ustanovili redovničku zajednicu. Za prvih pedesetak godina djelovanja postali toliko brojni da su mogli osnovati svoju posebnu provinciju. Budući da je papa Nikola IV. 1288. god. zabranio osnivanje novih provincija u Redu, bez izričite dozvole Svete Stolice, u Redu se osnivaju nove zajednice koje nose naziv vikarije. Imaju potpunu neovisnost o bilo kojoj drugoj provinciji i direktno su podložne generalu Reda. Zato je u Bosni 1340. godine osnovana Bosanska vikarija, a ne provincija.
U novoosnovanu Vikariju došli su franjevci stranci, uglavnom Talijani, ali su im se pridružili i neki iz Slavonske provincije koji su znali hrvatski. Oni su bili tumači kod propovijedanja stranaca. Usprkos velikim teškoćama i malim početnim uspjesima, franjevci su se održali osnivajući, osobito u početku, samostane u rudarskim središtima. Ubrzo su se širili i izvan granica bosanske države, u krajevima Hrvatske, Transilvanije i Bugarske prodirući u područja Istočne crkve. U XIV. st. Bosanska vikarija je imala 34 samostana, a polovicom XV. st. već 60 samostana sa 700 članova koji su djelovali od Julijskih alpa do Crnog mora, od Jadrana do Karpata.
Područje današnje Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja pripadalo je djelomično Duvanjskoj kustodiji. Međutim, postojala je i Cetinska kustodija, što još nije dovoljno proučeno, sa sjedištem u Cetini pod V’sinjem gdje je 1357. god., dozvolom pape Inocenta VI., Ivan Nelipčić podigao samostan sv. Marije. Ostali su samostani bili u Imotskom, Vrh Rici i Kninu. U XV. st. franjevci koji su s narodom bježali pred Osmanlijama osnovali su nove samostane u Zaostrogu, Makarskoj, Visovcu, Krapnju, Pašmanu i Karinu.
Prostrano područje Vikarije potpalo je kroz XV. st. pod osmanlijsku vlast. Više je samostana uništeno, a mnogi su franjevci stradali. Zbog toga, kao i zbog teškoća s državnim vlastima, jer se Vikarija prostirala u nekoliko država, došlo je do dioba. God. 1448. prvi su se odijelili franjevci ugarskih samostana, koji su osnovali posebnu vikariju, kasnije prozvanu Provincija Presv. Spasitelja. Nešto kasnije, pad Bosne pod tursku vlast (1463.) unio je još više nesuglasica među franjevcima; jedni su željeli pronaći način života pod muslimanima a drugi odlučnu borbu, osobito nakon uspjeha Matijaša Korvina (1464.). Iako se na Pašmanskom skupu (1463.) ustanovljenjem Bosansko-dalmatinske vikarije pokušalo očuvati jedinstvo, već se 1465. god., na molbu Dubrovačke Republike, ocijepilo od Bosne šest dubrovačkih opservantskih samostana. Oni su kasnije (1484.) ustanovili Vikariju sv. Franje, od 1517. god. provinciju.
Zbog istih se razloga 1514. god. Vikarija podijelila na dva dijela: samostani pod otomanskom vlašću ostali su pod Vikarijom Bosne Srebrene, nazvanoj prema samostanu u Srebrenici, a oni izvan njihove vlasti pod Vikarijom Bosne-Hrvatske. Kad je 1517. god. došlo do konačne diobe Reda na ogranke opservanata i konventualaca, Vikarija je postala provincija “od opsluženja”.
Posljednjom diobom bilo je podijeljeno područje današnje Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja. Dio zapadno od Cetine pripao je Bosni-Hrvatskoj, ali samo do 1538. god. kad je cijeli taj kraj pao pod tursku vlast. Tada su samostani na Visovcu i u Karinu, koji su se održali, pripali Provinciji Bosne Srebrene. Provincija Bosna-Hrvatska raširila se po sjevernim dijelovima Hrvatske i Slavonije i 1708. god. uzela ime Provincija Hrvatska-Kranjska.
2. U krajevima gdje je uspostavljena otomanska ili turska vlast nestajala je redovna crkvena hijerarhija, a velikim dijelom je nestalo i dijecezanskog klera. Naprotiv, franjevci Bosne Srebrene bili su zaštićeni carskom poveljom (Ahdnamom) koju im je 1463. god. dao turski sultan Mehmed II. el Fatih. On im je dozvolio slobodu vršenja kulta tako da su nastavili duhovno raditi pod Osmanlijama. Crkve, koje nisu u ratnim pustošenjima stradale, služile su im za obrede, ali su mnoge propale, jer ih nisu mogli popravljati. Franjevci su se čak raširili na području koje su osvajale turske snage: u Dalmaciji, osim uskoga priobalnog pojasa, u Hercegovini, Slavoniji, Ugarskoj, Transilvaniji, Moldaviji, Vlaškoj i Bugarskoj.
Pod turskom vladavinom franjevci su bili gotovo jedini duhovni pastiri i branitelji domova i ognjišta, ne prezajući od zatvora i udaraca, branili su zemlju često i uz žrtvu mučeništva. Oni su bili politički predstavnici katolika, pa i onda kad je uspostavljena biskupija u Bosni, zaštitnici njihovih prava protiv zloupotreba kojih je u pograničnim krajevima bilo mnogo, branitelji društveno ugroženih seljaka, savjetnici i liječnici u godinama gladi i pohara. Stoga su zaslužni što se očuvala vjera i narodnost hrvatskog naroda u tim teškim i nestalnim vremenima.
Kao što se Vikarija dijelila iz političkih razloga, iz istih se razloga počela dijeliti i Provincija. U Bugarskoj je 1624. godine ustanovljena kustodija, 1676. god. provincija. God. 1640. odijelili su se od matice samostani u Transilvaniji. Usprkos tome, Bosna Srebrena je 1725. god. imala 34 samostana i rezidencije s 397 svećenika, 93 brata i laika, 46 novaka i 131 klerika u provinciji, a preko 50 članova vani na studijama. Ipak, već tada je matično područje Bosne stradalo jer su se franjevci, a i narod, raselili u vrijeme ratova u XVII. stoljeću. Zbog toga je, nakon uspostavljanja novih granica (1718.) prema Turskom Carstvu, došlo do nove diobe, najviše zbog traženja Mletačke Republike i Austrije.
Opći komesar Reda fra Josip Marija od Ebore odredio je 1735. god. dekretom “Inter gravissimas” da se od jedne provincije stvore tri: Provincija Bosne Srebrne pod turskom vlašću, Provincija sv. Ivana Kapistrana u Hrvatsko-ugarskoj državi i Provincija sv. Kaja pape i mučenika na području Mletačke Republike. To je tek djelomično sprovedeno jer se Provincija sv. Ivana Kapistrana iste godine ujedinila s Bosnom Srebrnom, a odcijepila se nešto kasnije, (1757.).
Provincija sv. Kaja promijenila je 1743. god. ime u Presvetog Otkupitelja. U dekretu od 1735. god. naglašeno je kako će joj pripasti Hercegovina i dijelovi zapadne Bosne do rijeke Rame kad se ti krajevi oslobode od turske vlasti – ali do toga nije došlo.
3. U vrijeme diobe Provincija Presv. otkupitelja imala je devet samostana: u Zaostrogu (iz XV. st.), Živogošću (iz 1614. god.), Makarskoj (iz 1518. god.), Omišu (iz 1718. god.), Sinju (iz 1687.-1699. god.), Šibeniku (iz 1654. god.), Kninu (iz 1708. god.), Visovcu (iz XV. st.), Karinu (iz 1730. god.). Osim toga, imala je tri hospicija: u Sućurju na otoku Hvaru (iz 1646. god.), Sumartinu na otoku Braču (iz 1646. god.) i u Splitu u predgrađu Dobri (iz 1723. god.). Hospicij u Splitu bio je proglašen samostanom 1736. god., a u Sumartinu 1738. godine. Iste god. (1738.) osnovan je novi samostan u Imotskom i hospiciji u Obrovcu, Drnišu i Vrgorcu.
God. 1735. počela se uređivati uprava Provincije čije je sjedište bilo u Šibeniku u samostanu sv. Lovre. Računajući na stare kustodije, a granica je bila rijeka Cetina ili bolje planina Dinara, stvorene su na kapitulu 1749. god. dvije kustodije: Gornja i Donja. Time su franjevci preuzimali brigu oko samostana kojem su pripadali, a služili su na župama koje su bile vezane uz dotični samostan. Vlast gvardijana, koji su se često mijenjali, bila je velika, jer se samostanska uprava brinula za župe. U vremenima slabih veza to nije smetalo jedinstvenosti uprave Provincije koja je samo imenovala samostansku upravu i školsko osoblje a posvećivala je veću brigu unutrašnjem životu zajednice.
4.Još prije osnutka Provincije, od kraja XVII. i početka XVIII. st., popravljale su se oštećene crkve po selima, proširivale one iz starohrvatskoga ili predturskog doba, ali su se gradile i nove. Podizale su se samostanske crkve i samostani proširivali, stvarali su se skromni barokni klaustri, gradili zvonici. Po župama su se dizali župni stanovi. Sve te građevine, iako jednostavne, stilski su čiste, što se kasnijim dodacima ili preinakama često kvarilo.
Procvat Provincije, koja je 1768. god. brojila 278 svećenika, 70 klerika, 41 brata laika, 26 novaka, zaustavljen je 1768. god. kad je Mletačka Republika zabranila primanje mladića u Red. God. 1778. ipak je dopušteno u ograničenom broju primati kandidate u novicijat.
Nakon nestanka Venecije, za austrijske okupacije (1797.-1806.) franjevci su se uključili u pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, na čemu je osobito radio fra Andrija Dorotić (+ 1837.). To uključivanje stajalo je zajednicu žrtava jer je za francuske okupacije (1806.-1813.) više franjevaca osuđeno na smrt. God. 1807. oduzet je samostan Živogošće, dok su i drugi dijelom ustupljeni vojsci. Ipak, rad na župama i tada je spasio franjevce od težih neprilika koje su doživljavali drugi redovnici.
Pod austrijskom upravom (1814.-1918.) franjevci su se teško prilagođavali državnim propisima zadojenim jozefinističkom tradicijom, zbog čega se i broj smanjio tako da je 1857. god. bilo samo 120 svećenika, 12 klerika, 12 braće i 5 novaka. Ipak, Zajednica se pomalo oporavljala tako da je 1913. god. bilo 153 svećenika, 32 klerika, 7 novaka i 11 braće laika.
God. 1888. provincijalat je prešao iz Šibenika u Split, čime se nastojalo centralizirati upravu.
Devedesetih godina XIX. st. počeo je iz Rima pokret za obnovu zajedničkog života vita communis. Po njemu je trebalo smanjiti vlast gvardijana, što je i izvršeno, tako da je provincijska uprava počela imenovati župnike, razbijati usku pripadnost pojedinaca svom samostanu i uvesti zajedništvo novca. To je donijelo kratkotrajne unutrašnje borbe, ali je obnova prihvaćena.
Uz pomoć Državnoga vjerozakonskog fonda podignuto je u drugoj polovici XIX. st. više župnih stanova i crkava u neoromanici, kao u Drnišu, Kninu, Imotskom, Prološcu, Metkoviću, Tučepima, Sumartinu, Stankovcima i drugdje. I unutrašnjost se crkava obnavljala, ali, na žalost, uklanjali su se stari, drveni oltari i zamjenjivali mramornim ili s kipovima iz Tirola.
U novoj državi SHS (Jugoslaviji), nastaloj 1918. god., na početku je došlo do krize zbog tzv. žutog pokreta, koji je bio usmjeren protiv celibata – kad je nekoliko članova apostatiralo. Međutim, zajednica se ubrzo smirila i nastavila svojim životom posvećenim narodu i Zajednici. Povećao se i broj članova. Zbog studenata na sveučilištu i bolesne braće osnovan je 1932. godine novi samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Podignut je zvonik u Sinju i nove crkve na Lovreću, u Vrgorcu, Bajagiću, Splitu i Makarskoj.
Drugi svjetski rat (1938.-1945.) ostavio je bolne rane u Zajednici jer su se komunisti u borbi za vlast obračunavali sa službenicima oltara. Mnogi su franjevci stradali, posebno župnici u ratu i poraću, 44 su ubijena, a 48 ih je završilo u logorima i zatvorima, više ih je izbjeglo u tuđinu, župne su crkve i kuće oštećene ili zapaljene, samostani devastirani, imanja oduzeta, školama ukinuto pravo javnosti.
Nakon Drugoga svjetskog rata, u novim i Crkvi nesklonim društveno-političkim prilikama, franjevci su prihvatili neudobnu stvarnost, propovijedajući Krista raspetoga. Žrtvom samotničkog života župnici su, kao i nekoć, ostali čuvari sela koja su se raseljavala, čuvari starih svetinja i starih vrijednosti. Usprkos teškim prilikama, broj se redovnika povećavao. Drugi su se dali na put da bi vani predano skupljali rasutu bašćinu hrvatskoga naroda. Najviše njihovom zaslugom u Provinciji su obnovljene mnoge samostanske zgrade i crkve, a podizane su i nove. To je omogućilo suvremeniji život i rad u Provinciji. God. 1986. Provincija je primila samostan i njemačku župu sv. Gabrijela u Münchenu.
5. U novoj socijalističkoj državi tinjale su nacionalne suprotnosti koje su se nakon pada svjetskog komunizma odrazile i u Hrvatskoj, opterećene velikosrpskim nacionalizmom. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj god. 1990., velikosrpski režim u Srbiji i Crnoj Gori, uz pomoć srpski ustrojene JNA i milicije te dijela pobunjenoga srpskog pučanstva u Hrvatskoj, počeo je oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku. Pod prisilom pobunjenih Srba i JNA Hrvati i pripadnici drugih etničkih manjina morali su masovno napustiti svoje domove na područjima koji su bili ucrtani u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama te potražiti sigurnost i zaštitu u mirnijim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Agresor je želio prije svega uništiti znamenja hrvatskog naroda. Najčešće mete bombardiranja i uništavanja bile su crkve, groblja, bolnice i škole. Na područjima na kojima su pastoralno skrbili članovi Provincije, Srbi su u Domovinskom ratu (1991.-1995.) okupirali gotovo trećinu Provincije, velikim dijelom su oštetili ili do temelja srušili crkve i župske kuće. Franjevci su morali s narodom podijeliti otužnu sudbinu izbjeglica, duhovno i materijalno podižući klonule. Nakon oslobođenja 1995. god. vratili su se s narodom na zgarišta, pomažući njihovo oživljavanje.
II. DUŠOBRIŽNIŠTVO
1.Franjevci su od samih svojih početka veliku pažnju posvećivali duhovnom vodstvu vjernika. Dozvolom papa dobili su pravo upravljanja župnim crkvama, pravo propovijedanja i dijeljenja sakramenata, osobito u pokrajinama koje su pred naletima turske sile ostale bez svećenstva. Dijecezansko se svećenstvo održalo tek na okrajcima Osmanlijskog Carstva, u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji, oko Biokova, u Poljičkoj Republici, tu i tamo u Cetinskoj krajini, u blizini Nina, u Posedarju iHrvatskom primorju.
Kad je Tridentski sabor (1545.-1563.) podložio duhovnu pastvu isključivo biskupima, u Bosni se ipak, zbog izvanrednih prilika, nastavilo s uobičajenom praksom sve do početka XVII. stoljeća kada su franjevcima smanjene povlastice. U vrijeme velikih ratova za oslobođenje od osmanlijske vlasti, za Kandijskog (1646.-1669.), Bečkoga ili Morejskog rata (1684.-1699.) ili Malog rata (1714.-1718.), franjevci su iz Bosne i Hercegovine doveli veliki broj hrvatskih obitelji u nenaseljene krajeve Dalmacije. U tim ratovima su bili posrednici između naroda i mletačke vlasti, savjetnici harambaša i serdara, duhovne vođe u borbama.
Mletačka vlast, znajući za ugled franjevaca među narodom, potvrdila im je pravo na duhovnu pastvu uz priznanje prava biskupa na potvrđivanje župnika koje su predlagali gvardijani. Mletački je senat 1775. god. u prigodi obnove redovništva u Republici izdao dekret po kojem su 102 župe u Mletačkoj Dalmaciji pripale Provinciji. Međutim, zbog nestašice redovnika, 18 župa je predano dijecezanskom svećenstvu.
Austrijska vlast reorganizirala je općenito crkvenu administraciju a time i župe. Nakon duže pripreme donesen je 18. kolovoza 1849. Decreto organico (N. 13661), po kome je Provincija imala 99 župa sjedinjenih pleno iure samostanima.
Provincija je, međutim, predala 6 župa Zadarskoj nadbiskupiji, a 2 Splitskoj biskupiji tako da je prije objavljivanja Crkvenog zakonika (Codex Iuris Canonici, 1918.) imala 91 župu. Nakon toga predane su Splitskoj biskupiji župa Borovci i kapelanija Rogotin, ali su primljene “pleno iure” dvije nove župe, u Splitu (1946.) i Zagrebu (1942.).
God. 1968. izvršena je nova podjela, prilagođena današnjim potrebama i nje se u ovom Shematizmu držimo. Od starih 91 župe 19 ih drže dijecezanski svećenici “ad tempus administratae”, a to su u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji: Bitelić, Donje Dicmo, Gornje Dicmo, Komin, Koprivno, Donji Muć, Gornji Muć, Opuzen, Ričice, Ruda, Strizirep, Tijarica, Trilj, Vojnić – Gardun, Voštane – Rože i Zasiok, a uŠibenskoj biskupiji: Ljubitovica, Mandalina, Radošić, koju danas služi župnik iz Lećevice.
Jednako su i u novije vrijeme neke župe podijeljene: od dijela župe Podbablje i Runovića u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nastala je nova župa Zmijavci, od dijela župe Zlopolje i izložene kapelanije Ramljane u Šibenskoj biskupiji nastala je nova župa Crivac, u Zadarskoj nadbiskupiji župa Perušić je predana nadbiskupiji, a na upravljanje dobivena župa Karin, u Gospićko-senjskoj biskupiji primljen je Gračac i neke župe na privremeno upravljanje: Boričevac, Palanka, Rudopolje, Ričice, Sv. Rok, Lovinac.
Godine 2007. franjevci Provincije poslužuju župe u biskupijama: Zagrebačkoj (1), Zadarskoj (2), Splitskoj (39), Šibenskoj (39), Gospićko-senjskoj (7), hvarskoj (1). Dakle, usve: 89 župa.
2. Rad po župama poboljšao se u mirnim vremenima mletačke uprave zaslugom biskupa koji su tražili bolje čuvanje rezidencije, gradnju župnih kuća, popravljanje crkava, vođenje župnih matica, što je najvećim dijelom uvedeno oko 1700. godine.
Najvažnija djelatnost članova Provincije bila je i ostala duhovna pastva, rad na duhovnoj izgradnji puka. I oni koji su završavali više škole, postavši “jubilati” nakon šest ili dvanaest godina predavanja, spremno su se prihvaćali župnikovanja.
Pastoralni rad odvijao se uglavnom u crkvi. U njoj su se nedjeljom prije mise održavale kateheze za starije, a običnih dana za mlade po metodi kratkih upita i odgovora (“dotrina”). U gradovima i varošima držale su se programske propovijedi kroz korizmu a negdje i u adventu (došašću). Služba Božja bila je praćena jednostavnim narodnim napjevima promjenjivih i nepromjenjivih dijelova na hrvatskom jeziku. Iako je vjera bila u granicama tradicionalnalizma, ipak je bila prožeta pobožnošću i predanošću u volju Božju. Preko ljeta gvardijani su slali posebne kapelane koji su obilazili stočare po brdima, okupljali ih, držali im “dotrinu”, dijelili sakramente ili obavljali službu Božju.
Pastoralni rad s običnim pukom i pronalaženje najefikasnijih načina vjerske pouke glavna je preokupacija franjevaca. Oni su, osobito u XVIII. st., stvorili pretežito za potrebe pastorizacije, a dijelom i za školovanje vlastitog podmlatka, iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom i latinskom jeziku. Pjesmama, pobožnim knjižicama i priručnicima nastojali su prenijeti i učvrstiti zasade vjere u priprostom narodu, poučiti ga u vjerskim istinama. U njima se na jednostavan način iznosi „istomačenje nauka karstianskoga“ pri čemu se često izmjenjuju proza i poezija, pouka i „duhovna zabava“.
Iz tih su razloga nastale lirsko-poučne pjesme fra Tome Babića (+ 1750.). Njegova knjiga “Cvit razlika duhovnih”- pučki Babuša (Mleci, 1726.) koja je doživjela sedam uzdanja, ostavila je duboki trag u narodu.
Franjevci su među hrvatskim narodom na ovim prostorima proširili neke tipično franjevačke pobožnosti koje su postale karakteristične za naš narod. Prije svega treba spomenuti slavljenje Božića pravljenjem jaslica i pjevanjem božićnih pjesama. Narod je jako dobro prihvatio božićne pjesme fra Paške Jukića (+ 1806.), tiskane dosta kasnije (Split, 1859.).
Franjinu pobožnost prema Bogorodici i tradicionalne marijanske pobožnosti franjevci su također na poseban način unijeli u hrvatski narod. Pobožnost prema Mariji osobito je širio svojim jednostavnim pjesmama, istinski prožetim ljubavlju prema Gospi, fra Petar Knežević (+ 1768.), koji je u zbirkama “Duhovna pivka” (Mleci, 1759.) i “Pisme duhovne razlike” (Mleci, 1765.) opjevao Marijine svetkovine i neka njezina svetišta, osobito svetište Gospe Sinjske. Između dva rata pokrenut je glasnik Gospa Sinjska (1922.-1944.) za širenje Marijine slave u puku, a u njemu su surađivali i mnogi župnici. U tu svrhu nakon Drugoga svjetskog rata pokrenut je i glasnik Marija, koji izlazi i danas. Svetišta u Sinju i Splitu izdavala su vjenčiće i molitvenike ali i povijesti svetišta zbog većeg širenja Marijine slave i pobožnosti. Provincija drži tri velika marijanska svetišta: Sinj, Visovac i Dobri u Splitu, a donedavna je držala i te Marijanski institut u Rimu.
Franjino suosjećanje s mukom Isusovom postalo je franjevačkom baštinom. Pobožnost Križnog puta postala je omiljena pobožnost u hrvatsko narodu za što je zaslužan upravo fra Petar Knežević koji je ispjevao tekst “Muka Gospodina našeg Isukrsta i plač Matere Isusove” (Mleci, 1753.) i skladao za nj napjev koji se i danas pjeva po selima i u franjevačkim crkvama.
Franjevci su, prije svega, propovjednički red koji je po svojoj naravi širitelj religiozne prosvjete. Za potrebe župnika pisali su i propovijedi od kojih su najpoznatije bile“Pripovidanje” u tri sveska (Mleci, 1750., 1759., 1765.) fra Jeronima Filipovića (+ 1769.) koje su se upotrebljavale čitavo jedno stoljeće u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, ponovno tiskane u Sarajevu (1887.-1894.), a bile su i službeni udžbenik u glagoljaškoj bogosloviji u Priku i kasnije u Zadru, i time značajno utjecale na formiranje hrvatskoga književnog jezika.
3. Kasnije, osobito u drugoj polovici XIX. st., župnici su počeli s drukčijim načinom rada među vjernicima. Vjeronauk su držali u školama, koje se polako osnivaju po selima, a župnici su bili neko vrijeme nadglednici.
Tada se počinju uspješno održavati i pučke misije. Šire se nove pobožnosti, osobito poslije 1871. god., prema Srcu Isusovu, i prema Bl. Dj. Mariji kroz mjesec svibanj i listopad, a i prema pojedinim svecima. Počinje se posvećivati veća pažnjacrkvenom pjevanju, polako se stvaraju zborovi, osobito po većim mjestima. Nekako od 1938. god. počinje se sve više propagirati tzv. pučko pjevanje koje u novije vrijeme pokazuje dobre plodove.
U svim župama, osobito gradskim, osnivala su se vjerska društva, razni ogranci katoličke akcije, crkvene glazbe, a negdje su se podizali i katolički domovi. Za potrebe župnika pokrenut je homiletički časopis Riječ Božja (1930.-1944.). Podupirući takvu djelatnost, Provincija je 1927. godine osnovala tiskaru “Kačić” u šibenskom samostanu sv. Lovre. Među piscima se ističe fra Karlo Nola (+ 1973.) i fra Leonard Bajić (+ 1948.). U Republici Hrvatskoj djeluje udruga Franjevačke mladeži (Frama) koja nastoji približiti mladež duhu sv. Franje, a posvećuje se velika pažnja neokatekumenskim zajednicama i ministrantima.
Članovi Provincije pokrenuli su Vjesnik vicepostulature bl. Nikole Tavelića (od 1961. god.), koji je od 1973. do 1985. god. izlazio pod imenom Tavelić, i časopis Službu Božju (od 1961. god.), koji je izlazio kao interdijecezanski liturgijski list, a od 1972. god. kao liturgijsko-pastoralni. Pokretanjem kauze za beatifikaciju fra Ante Antića(+ 1965.) izdaje se glasilo vicepostulature Dobri otac Antić (od. 1971. god.), u novije vrijeme ( od 1990. god.) i list mučenika fra Rafe Kalinića. Za župnike i vjernike osobito je prikladan molitvenik Put u život koji je od 1962. god. izišao u 8 izdanja.God. 1967. Provincija je pokrenula znanstveni godišnjak Kačić koji objavljuje znanstvene radove iz hrvatske kulturne i religiozne povijesti s osobitim naglaskom na Franjevački red i zajednice nadahnute franjevačkom karizmom. God. 1978. pokrenut je niz “Knjižnica zbornika KAČIĆ – Monografije, dokumenti, građa” u kojem je do danas izišlo 45 svezaka. Većina župnika pokrenula je župne listove. Neki su franjevci izdali zbirke propovijedi, kateheze i priručnike za župnike.
Nova prometna sredstva omogućuju župnicima lakši pristup vjernicima u zaselcima gdje se podižu kapele za održavanje obreda i vjeronauka. U predavanjima se upotrebljavaju nove, audiovizualne metode i suvremeni katekizmi.
Većina crkava po župama je obnovljena, a izgrađene su i mnoge crkvice i kapele. Pastoralnoj svrsi služi i organiziranje hodočašća osobito u naša svetišta, posebno u Sinj koje je postalo najpoznatije Gospino svetište i hodočasničko mjesto u Dalmaciji. Porast pobožnosti je vidljiv i oko svetišta Gospe od Zdravlja u Splitu, Velike Gospe u Prološcu, Gospe od Anđela u Karinu, Gospe od Anđela na Visovcu ili za sv. Antu u Vinjanima, Prugovu ili na sv. Luku u Podbablju.
4. Pastoralno djelovanje franjevci su spajali sa socijalno-karitativnim radom, najčešće nepoznatim, jer se odvijao bez velikih riječi, nije zabilježen ni u ljetopisima ni u arhivskom materijalu. On se očitovao u različitim oblicima zauzimanja za čovjeka i skupina ljudi kojima je ugroženo ljudsko dostojanstvo; ponajviše se očitovao u obilaženju bolesnika po selima, u dijeljenju sakramenata i lijekova, liječenju iz kojekakvih “ljekaruša” sastavljenih iz stranih udžbenika ili pak u pomaganju siromašnih obitelji.
Snaga franjevačkog duha očitovala se osobito u godinama haranja zaraza, kad su mnogi redovnici pomagali zdravstvenim radnicima po selima ili gradskim lazaretima, osobito u tješenju oboljelih. U godinama gladi, a tih je u kamenom okovanoj Dalmaciji bilo vrlo mnogo, franjevci su pomagali sirotinju, osobito za vrijeme Domovinskog rata, kada je u Splitu osnovana Ljekarna “Gospe od Zdravlja” (1992.), Caritas Provincije i mnoge karitativne ustanove po župama.
5. Franjevci su, osim pastoralnog rada po župama, bili kapelani za tvrđave ili vojničke posade ili za mornaricu, odlazili su i izvan domovine među hrvatske vojnike u mletačkoj kopnenoj i pomorskoj vojsci. Bili su propovjednici kroz došašće i korizmu duž naše zemlje, bili su pučki misionari, a neki su bili i crkveni dostojanstvenici.
Pučkih propovjednika bilo je među franjevcima vrlo mnogo jer je propovijedanje riječi Božje bilo jedno od svetih služba u ostavštini sv. Franje. Mnogi su među njima imali čak i službeni naziv propovjednika. Kao propovjednicima bila im je potrebna i svjetovna kultura koju su dalje neizravno širili svojim propovijedima u hrvatskom narodu. Osim već spomenutoga fra J. Filipovića, poznati propovjednik je bio fra Jeronim Bareza (+ 1782.) koji je propovijedao korizmu u svim većim mjestima Dalmacije a umro u Bolu na propovjedaonici (25. III.). Dobar govornik bio je učeni fra Ante Perić (+ 1806.) koji je 1775. god. u prigodi prijenosa kostiju sv. Dujma, za osam dana u splitskoj stolnici govorio pred biskupima i vjernicima protiv febronijanizma – učenja koje je mletačka vlast dijelom sprovodila. Sveti redovnik fra Josip Glunčević (+ 1839.) bio je propovjednik, dostojan Bossueta – kako se izraziomaršal Marmont – koji je 1806. god. prisustvovao u Sinju njegovu govoru kada je smirio svijet uznemiren potresom koji se dogodio upravo preko propovijedi. Među pučke misionare može se ubrojiti fra Špiro Tomić (+ 1888.) te sveta života fra Pijo Poljak (+ 1916.) i fra Nikola Bilić (+ 1916.). Puk je veoma rado slušao fra Andriju Matutinovića (+ 1912.), a u novije vrijeme fra Lovru Kovačevića (+ 1947.), fra Šimuna Jelinčića (+ 1960.), fra Silvestra Aračića (+ 2005.). Osobito dobar prigodni propovjednik bio je fra Krsto Kržanić (+ 1973.), fra Ignacije Vugdelija (+ 1997.) i fra Jozo Soldo (+ 2005.). Ovdje su spomenuti samo neki. Oni su propovijedali hrvatskim jezikom, jednostavno, franjevački nenametljivo, otvorenim pristupom vjerniku, puninom srca i životnog iskustva.
Misionarenja u prošlosti bila su u Bugarskoj ali još više u Albaniji, Egiptu i Palestini. Neki su od misionara postali provincijali Albanske provincije a neki i biskupi: fra Alojzije Skakoč (+ 1842.), fra Ivan Topić (+ 1868.), fra Paškal Vujčić (+ 1888.), fra Šimun Milinović (+ 1910.).
Prema apostolskoj konstituciji Exsul Familia braća danas vrše misionarski rad u Kanadi, neka u SAD, u Sloveniji, veliki broj ih je u Saveznoj Republici Njemačkoj, a donedavna i u Latinskoj Americi i Africi. Na molbu nekih njemačkih biskupa, dobročinitelja Provincije, više franjevaca posluživalo je i njemačke župe, neki to čine i danas.
ŠKOLSKO-OGOJNI RAD
1. Unatoč nemirnim vremenima već se na prvom redovničkom skupu (kapitulu) novoustrojene Provincije raspravljalo o školovanju podmlatka. Potvrđeno je staro iskustvo negdašnjih samostanskih škola u Bosni Srebrnoj u kojima su đaci učili osnovna znanja, a nakon toga i srednju školu, gramatiku i humanitet, jer na području njihova djelovanja: od Neretve do Zrmanje, od mora pa do turske granice nije bilo ni jedne prave osnovne skole. Uz predmete: čitanje, pisanje, pravopis i gramatiku, učili su djecu i ostale predmete potrebne za život. Iz takve pouke nastat će i mnogi abecedari i katekizmi, ali i udžbenici za srednje odnosno humanističke gramatičke škole. Tako je nastao priručnik računanja, prvi na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koji je sastavio i izdao fra Mate Zoričić pod naslovom Aritmetika u slavni jezik illiricki sastavgliena i na svitlost data, za korist targovacza, i vladahocza kuchgnega istoga naroda (Ankona, 1766.). Osnovni udžbenik za kojim se osjećala potreba bio je u tim školama latinska gramatika, koja, pisana najčešće u usporedbi s hrvatskim, postaje vrlo često i gramatika hrvatskog jezika. Tako je na hrvatskom jeziku fra Lovro Šitović objavio hrvatsko-latinsku gramatiku (Mleci, 1713.) i fra Toma Babić, Prima grammaticae institutio (Mleci, 1745.). Fra Josip Jurin (+ 1801.) ostavio je u rukopisu trojezični rječnik, a fra Gašpar Vinjalić (+ 1781.) gramatiku. Jednako su i lektori filozofije i bogoslovije sastavljali skripta koja se čuvaju u knjižnicama. Fra Andrija Kačić Miošić (+ 1760.) tiskao je Elementa peripathetica(Mleci, 1752.), udžbenik logike, a nešto kasnije fra Andrija Dorotić (+1837.) filozofski spis „Philosophicum specimen de homine“ (Mleci, 1792.).
2. U restauracijskom i predožujskom razdoblju (1815.-1848.) Austrija se sve više miješa i u franjevačko školstvo, prisiljavajući Provinciju da ga uredi u duhu jozefinističkih srednjoškolskih reformi. Pod pritiskom vlade Provincija je nevoljko okupljala razrede i iz vlastitih redova pripremala i slala u Beč studente na osposobljavanje za profesorsku službu. God. 1838. uveden je Domaći studij Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja: četiri niža razreda ili gimnazija u užem smislu u Zaostrogu, dva viša razreda ili humanitet u Kninu, a filozofija, koja se onda smatrala kao neka nadopuna gimnazije (licej), u Sinju. Nakon više godina mučne prilagodbe strogim austrijskim školskim zakonima svečano je 1854. god. otvorena Franjevačka gimnazija pod nazivom Javno više he’rvatsko gimnazije u Sinju pod upravom oo. franjevaca Prisv. Odkupitelja koja će steći slavu kao prva gimnazija na nastavnom hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Zbog financijskih poteškoća, ali i zbog angažiranosti profesora u preporodnim događanjima u Dalmaciji, gimnazija je od 1871. do 1880. god. postala C. k. niža gimnazija, samo sa četiri niža razreda.
Gimnazija je jedno vrijeme životarila dok nije donesena vladina odluka da se ukida kao državni zavod tako da je od 1880. god. svedena na Franjevačku privatnu gimnaziju. Sve to vrijeme gimnazija je ipak zadržala državni program i kvalifikaciju nastavnika na državnim sveučilištima. Za potrebe škole podignuto je (1906.-1908.) u Sinju sjemenište uz veliku žrtvu zajednice. Iako privatna franjevačka ustanova, gimnazija je u potpunosti izvršila svoju funkciju stvarajući solidnu bazu za nastanak svjetovne inteligencije i na taj način osiguravala kadrove potrebne organizaciji države i društva, posebno u zagorskom dijelu Dalmacije.
Nakon Prvoga svjetskog rata državna je vlast tek 1928. god. priznala prvim dvama razredima pravo javnosti, a potom (1939.) svim razredima.
Najteže razdoblje za gimnaziju nastupilo je nakon Drugoga svjetskog rata kad su joj komunističke vlasti ukinule pravo javnosti, nacionalizirale gimnazijsku i sjemenišnu zgradu, više profesora uhitile, a neke i bez suđenja pogubile. Živeći danonoćno u strahu da boljševičke jugoslavenske vlasti ne bi potpuno onemoguće dalje školovanje redovničkih i svećeničkih kandidata, uprava je Provincije, uz ogroman samoprijegor cijele zajednice, organizirala privatni rad Gimnazije u samostanima u Sinju, Makarskoj, Visovcu i Zagrebu. Napokon, nakon dugogodišnjeg lutanja, svi su se razredi našli ponovo u Sinju 1962. god. pod nametnutim imenom Franjevačka srednja škola za spremanje svećenika. Za njezin donekle normalan rad izgrađena je u sklopu samostana nova zgrada, treća po redu. Živeći pedesetak godina u anonimnosti, bez prava javnosti, Gimnazija se uspjela održati i dočekati konačnu pobjedu.
U neovisnoj Republici Hrvatskoj vraćeno joj je pravo javnosti i pravo na neometan odgojno-obrazovni rad i dostojanstvo u Sinju. Od 1992. god. Gimnazija je ponovno u svojoj zgradi kod Alkarskog trkališta i ulazi u sustav školstva Republike Hrvatske kao privatna katolička škola pod svojim pravim imenom Franjevačka klasična gimnazija u Sinju s pravom javnosti. Otada osim redovničko-svećeničkih kandidata školuje i mladiće i djevojke koji se spremaju za različita svjetovna zvanja.
3. Baštineći bogato filozofsko i bogoslovno naslijeđe na području Provincije nikla su i filozofsko-teološka učilišta od kojih su najpoznatija trogodišnja filozofska te četverogodišnja bogoslovna učilišta u Šibeniku (1699., 1714.) i Makarskoj (1708., 1736.) od kojih je šibensko 1735. proglašeno generalnim učilištem I. stupnja s pravom pripremanja lektora, odnosno profesora, priznatih u Franjevačkom redu. Preustrojem školstva prema austrijskom zakonodavstvu 1828. god. oba učilišta su ujedinjena u jedinstveno bogoslovno učilište s prve dvije godine studija u Šibeniku i druge dvije u Makarskoj. God. 1907. cijela se bogoslovija sjedinila u Makarskoj. God. 1936. učilište u Makarskoj preuzelo je program Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i time se izjednačilo s njime. Objavljivanjem Uredbe o rangu rimokatoličkih bogoslovnih škola 7. VI. 1940. priznat mu je rang fakulteta. Nakon Drugoga svjetskog rata bogoslovija se jednako morala održavati na više mjesta, uglavnom u Zagrebu i Makarskoj. God. 1957. preselila se u Makarsku. Od 1972. god. prve četiri godine bogoslovije bile su u Makarskoj, a dvije posljednje u Zagrebu. I tako je teologija u Makarskoj sve do g. 1999. djelovala kao područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a onda je, udružena s Teologijom u Splitu, postala jedan od utemeljitelja Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Zbog udruživanja teologije u Makarskoj s dijecezanskom teologijom u Splitu i studenti su Franjevačke teologije u Makarskoj doselili 1999. god. u Split, gdje kao podstanari, najprije (1999.-2001.) u Lavčevićevu hotelu za radnike (Velebitska 27), a potom u još nedovršenom samostanu časnih sestara milosrdnica (Bribirska 10), čekaju useljenje u novu zgradu klerikata nas Trsteniku.
Kroz prošlost članovi Provincije nisu samo bili lektori i magistri na provincijskim školama nego su mnogi predavali i izvan Provincije, na redovničkim ili dijeceznim školama, kao fra J. Filipović u Firenzi, Perugi i Budimu, fra P. Karapandža u Budimu, fra I. Topić u Rimu, fra F. A. Perić u biskupijskom sjemeništu u Splitu, fra Ivan Budimir (+ 1794.) u Veroni, fra Ivan Radonić (+ 1846.) u Veneciji, fra A. Dorotiću Orviettu, Rimu, Perugi i Veneciji, fra Andrija Miošić ml. u nadbiskupijskom sjemeništu u Zadru, fra G. Cvitanović na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, fra Karlo Balić (+ 1977.) na Antonianumu i na Papinskom sveučilištu na Lateranu u Rimu, fra Anđelko Milanović (+ 1990.) na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu.
DUHOVNI ŽIVOT
Franjevci su prošli kroz bure i oluje zahvaljujući snazi duhovnog života koji je zajednica posjedovala. Kad bi, naime, nastala malaksalost ili prevelika zaokupljenost svjetovnim poslovima, u zajednici bi se našlo redovničkih duhova koji bi svojim radom, ali još više primjernim životom, vraćali braću na put evanđelja i franjevačkog pravila. Takav je bio fra J. Glunčević u kriznim godinama previranja na razmeđu XVIII. u XIX. st. ili fra Ivan Marković u borbi oko “vitae communis” ili fra Mijo Kotaraš (+ 1926.) kad se pojavio “žuti” pokret.
Među članovima bilo je svetih likova koje ne možemo sve spomenuti, ali neke ne možemo ni mimoići. Neki su franjevci u XVIII. st. išli u Italiju radi strožeg opsluživanja Pravila. U Provinciji je oko 1750. god. samostan sv. Martina na Braču proglašen “domus recollectionis” u kojem su redovnici živjeli u bdijenju, postu, molitvi i razmatranju, među kojima se isticao fra Jakov Pletikosa (+ 1769.).
U narodu su ostali u sjećanju svetački likovi:
fra J. Glunčevića,
fra J. Ivelića (+ 1874.),
fra P. Baćića,
fra V. Bilušića (+ 1939.) i
fra Marka Ivandića (+ 1942.).
Herojstvo duha pokazali su fra Rafo Kalinić (+ 1943.) i sluga Božji fra Ante Antić (+ 1965.). Pokretanjem kauze za beatifikaciju fra Ante Antića (+ 1965.) Provincija je pokrenula glasilo vicepostulature Dobri otac Antić (od. 1971. god.), u novije vrijeme ( od 1990. god.) i list mučenika fra Rafe Kalinića.
Još od početka održavale su se duhovne vježbe svake godine, a u novije doba mjesečno rekolekcije i dani duhovne sabranosti. Oko toga su posebno nastojali fra Karlo Nola i fra J. Šetka. U novije vrijeme veoma su dobro primljene knjižice, teškog bolesnika, produhovljenoga mladog franjevca fra Ante Grbeša (+ 1998.).
* * *
Uz žrtvu samačkog života, župnici nastoje održati narod u kršćanskoj zajednici u vremenima kad se sela raseljavaju jer mnogi odlaze u gradove, a i izvan zemlje. Stoga njihovo čuvanje položaja nastavak je franjevačke misije na ovom trokutu Lijepe naše – čuvanje vjere i narodnosti, navlastito u liječenju rana na narodnom tijelu zadobivenih u Domovinskom ratu. A tko bi ocijenio veličinu rada i žrtava tolikih fratara koji su izgarali za ovu Provinciju i ovaj puk Božji našim mjerama na koje smo se navikli? Svi su oni pridonosili njezinu ugledu i dobru glasu. Trošeći svoj život na čast Božju i na korist bližnjemu, mnogi i u najnovije vrijeme postižu vrijedne rezultate. Svjedočanstvo tih žrtava je i ovaj Shematizam.
PROVINCIJALI
Provincijali Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1735. – 2010.)
| 1. Fra Jeronim Filipović iz Rame |
1735. – 1738. |
| 2. Fra Mijo Jekušić iz Neretve |
1738. – 1742. |
| 3. Fra Petar Karapandža iz Goranaca kod Mostara |
1742. – 1745. |
| 4. Fra Ivan Turić iz Zavojana |
1745. – 1748. |
| 5. Fra Ivan Vucić iz Promine |
1748. – 1751. |
| 6. Fra Jeronim Filipović, drugi put |
1751. – 1754. |
| 7. Fra Grgur Despot iz Zaostroga |
1754. – 1757. |
| 8. Fra Franjo Marjanović iz Skradina |
1757. – 1760. |
| 9. Fra Jeronim Romčević iz Jezera – Pasičine |
1760. – 1763. |
| 10. Fra Petar Filipović iz Ramljana |
1763. – 1766. |
| 11. Fra Andrija Staničić iz Sumartina |
1766. – 1770. |
| 12. Fra Karlo Marojević iz Drniša |
1770. – 1773. |
| 13. Fra Josip Radman iz Muća |
1773. – 1776. |
| 14. Fra Ivan Rajčević iz Otoka |
1776. – 1779. |
| 15. Fra Paško Grubišić iz Makarske |
1779. – 1782. |
| 16. Fra Karlo Marojević, drugi put |
1782. – 1785. |
| 17. Fra Jeronim Lozo iz Slivna (Imotski) |
1785. – 1788. |
| 18. Fra Mijo Bilušić iz Promine |
1788. – 1791. |
| 19. Fra Ante Perić iz Sućurja |
1791. – 1794. |
| 20. Fra Paško Sekula iz Lovinca (Lika) |
1794. – 1797. |
| 21. Fra Paško Prgomet iz Slivna (Imotski) |
1797. – 1800. |
| 22. Fra Lovro Lovrić iz Miljevaca |
1800. – 1803. |
| 23. Fra Andrija Dorotić iz Sumartina |
1803. – 1806. |
| 24. Fra Josip Glunčević iz Sinja |
1806. – 1810. |
| 25. Fra Šimun Rebić iz Imotskog |
1810. – 1813. |
| 26. Fra Mate Šupuk iz Šibenika |
1813. – 1816. |
| 27. Fra Ivan Radonić iz Podgore |
1816. – 1819. |
| 28. Fra Luka Koštan iz Šibenika |
1819. – 1823. |
| 29. Fra Franjo Ravlić iz Kozice |
1823. – 1826. |
| 30. Fra Jeronim Palatin iz Skradina |
1826. – 1829. |
| 31. Fra Franjo Vežić iz Brista |
1829. – 1832. |
| 32. Fra Franjo Belamarić iz Šibenika |
1832. – 1835. |
| 33. Fra Šimun Milinović iz Lovreća |
1835. – 1838. |
| 34. Fra Ivan Kaladrin iz Sinja |
1838. – 1842. |
| 35. Fra Franjo Talijančić iz Igrana |
1842. – 1845. |
| 36. Fra Ante Paić iz Ljubostinja – Unešić |
1845. – 1848. |
| 37. Fra Anđeo Ilić iz Metkovića |
1848. – 1851. |
| 38. Fra Mate Šimunović iz Vrpolja (Knin) |
1851. – 1854. |
| 39. Fra Ante Lulić iz Makarske |
1854. – 1857. |
| 40. Fra Ante Zorica iz Rupa |
1857. – 1860. |
| 41. Fra Jakov Milinović iz Lovreća |
1860. – 1863. |
| 42. Fra Ivan Šimunović iz Vrpolja (Knin) |
1863. – 1866. |
| 43. Fra Ante Lulić, drugi put |
1866. – 1869. |
| 44. Fra Ivan Mandarić iz Promine |
1869. – 1871. |
| Fra Ivan Šimunović, provincijski vikar |
1871. – 1873. |
| 45. Fra Gabro Puratić iz Sumartina |
1873. – 1874. |
| Fra Serafin Vežić, provincijski vikar |
1874. – 1876. |
| 46. Fra Špiro Tomić iz Kaštel Štafilića |
1876. – 1879. |
| 47. Fra Vice Šalinović iz Dusine (Vrgorac) |
1879. – 1882. |
| 48. Fra Josip Paić iz Tijesnoga |
1882. – 1885. |
| 49. Fra Vice Janović iz Sumartina |
1885. – 1888. |
| 50. Fra Ivan Marković iz Sinja |
1888. – 1891. |
| 51. Fra Marko Ivandić iz Gornje Žeževice |
1891. – 1893. |
| 52. Fra Konstantin Krelja iz Drniša |
1893. – 1896. |
| 53. Fra Mate Šimić iz Tučepa |
1896. – 1898. |
| Fra Gabro Puratić iz Sumartina, gen. komesar |
1898. |
| Fra Stjepan Bosančić iz Dugopolja, gen. komesar |
1898. – 1899. |
| 54. Fra Marko Ivandić, drugi put |
1899. – 1902. |
| 55. Fra Mate Kardum iz Dugopolja |
1902. – 1904. |
| 56. Fra Petar Perković iz Klisa |
1904. – 1907. |
| 57. Fra Franjo Lulić iz Igrana |
1907. – 1909. |
| Fra Mate Kardum, provincijski vikar |
1909. – 1910. |
| 58. Fra Karlo Eterović iz Pučišća |
1910. – 1913. |
| 59. Fra Mate Kardum, drugi put |
1913. – 1915. |
| 60. Fra Franjo Lulić, drugi put |
1915. – 1919. |
| 61. Fra Ante Cikojević iz Studenaca |
1919. – 1922. |
| 62. Fra Ante Cikojević, drugi put |
1922. – 1925. |
| 63. Fra Petar Grabić iz Miljevaca |
1925. – 1928. |
| 64. Fra Petar Grabić, drugi put |
1928. – 1931. |
| 65. Fra Ante Cikojević, treći put |
1931. – 1934. |
| 66. Fra Stanko Petrov iz Metkovića |
1934. – 1937. |
| 67. Fra Petar Grabić, treći put |
1937. – 1940. |
| 68. Fra Petar Grabić, četvrti put |
1940. – 1943. |
| 69. Fra Petar Grabić, peti put |
1943. – 1946. |
| 70. Fra Petar Grabić, šesti put |
1946. – 1949. |
| 71. Fra Karlo Nola iz Podgore |
1949. – 1952. |
| 72. Fra Karlo Nola, drugi put |
1952. – 1955. |
| 73. Fra Jeronim Lovrić iz Hrvaca |
1955. – 1961. |
| 74. Fra Jeronim Lovrić, drugi put |
1961. – 1967. |
| 75. Fra Petar Čapkun iz Konjskoga |
1967. – 1973. |
| 76. Fra Petar Čapkun, drugi put |
1973. – 1976. |
| 77. Fra Stjepan Vučemilo iz Lučana |
1976. – 1982. |
| 78. Fra Šimun Šipić iz Vedrina |
1982. – 1988. |
| 79. Fra Šimun Šipić, drugi put |
1988. – 1991. |
| 80. Fra Pavao Žmire iz Karakašice |
1991. – 1997. |
| 81. Fra Jure Brkan iz Bristivice |
1997. – 2001. |
| 82. Fra Žarko Maretić iz Podumaca |
2001. - 2003. |
| 83. Fra Željko Tolić iz Vinjana |
2003.- |
